There's belief by the Children of Man which states all will be well

Prije nego sam počela pisati ovaj post znajte da mi je samo jedna misao bila na pameti:
“Nadam se da će ovo doći do određenih srca te da ću napokon prekinuti ovu agoniju koja me neprestano muči.”





Prije točno 8 mjeseci moj je život preokrenuo niz negativnih događaja. Odjednom sam ležala na hladnom hodniku, u kolima hitne pomoći...I meni koja sam imala sve, prijatelje, obitelj, bila zadovoljan....odjednom ti iz vedra neba dijagnosticiraju epilepsiju(padavicu ili kako god hoćete). No nije bit u tome.
Svi su se brinuli za mene, strepili. No ja sam bila u šoku i prihvaćala to sve kao pozdrav. Vratila sam se ubrzo u “život”. Bar sam ja mislila da je to bio život. Napadaju su se redali, tablete imale svoje nuspojave, a ja nisam mogla ni znala izraziti svoju tugu i bol. Bilo mi je loše i prokleto teško. Govorila sam da je dobro, no nije bilo ni blizu toga. Trebala sam samo tračak sunca, ruku ili osmjeh koji mi pokazuje da razumije bar mrvu mog svijeta...ali pala sam.




No ljudi jednostavno zaborave. Bar ja na to tako gledam. Počela sam se zatvarati a imala sam osjećaj da sam postala drugačija pa zato nisam više bila vrijedna njihove pažnje. Ničega tu više nije bilo, ni mrva od onog što je postojala. Djelomično sam i ja kriva. Vjerovala sam u najbliže i mislila da će shvatiti i ono što im ne govorim. DA će vidjeti i ono čega se sramim. No ako je to itko i primijetio kao da se nije usudio ni približiti se tome. I trudila sam se zaista jesam. No sada se to sve svodi samo na isprazne razgovore, puka naklapanja, nema povjerenja. Zamislite osjećaj izoliranosti, zasigurno ste ga iskusili? Kada vas preskaču za dogovore, kave, sladolede, izlaske. Čudno je to, povučeš li se malo, gotovo kao da si nestao. Ali ja se i dalje trudim, zaista na neki moj način.

Pročitala sam neki dan Idiota od Dostojevskog. Knez Miškin kojega Dostojevski spominje isto je tako epileptičar no unatoč tome jedna izuzetna osoba, povučena i samozatajna. Pronašla sam se s njim, samozatajnost, povučenost, epilepsija. Samo on je mnogo hrabriji od mene ali odnosi drugih ljudi prema meni odnosno njemu su vrlo slični.
Ljudi su ga čak I vrijeđali, spuštali mu njegovu bolest, smatrali da je ograničen za neke stvari no on se isto tako borio(na svoj način). I znajte iako možda ne želite da čujem ja ipak čujem. Ako ne želite da vidim ipak ću nekada vidjeti, i shvaćam kada idete na kavu, i zanimaju me vaši razgovori, i želim vam reći svoje tajne. Nisam drugačija. Samo molim vas nemojte me ignorirati, okrenite se i recite, samo recite i shvatiti ću sviđalo se to meni ili ne.
I samo jedno pitanje postavljam vama mojim najbližima:
“Držite li me zaista za idiota??”





P.S. znam da je dugo ali sada mi je puno lakše. Hvala onima koji su čitali. I znajte da se borim pa ako vam je imalo stalo molim vas nemojte me preskakati. Sve što trebam je ruka, i zagrljaj.